SIC TRANSIT GLORIA MUNDI

21. rujna 2022. u 20 sati u kultnom prostoru Barutane, gdje se odvijaju mnogi underground umjetnički programi, izvedena je plesna predstava latinskog naslova Sic transit gloria mundi, u značenju Tako prolazi slava svijeta. 

Predstava je diplomski rad Tanje Rute Grgić, studentice magistarskoj studija Neverbalni teatar na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Unatoč naslovu poganskog prizvuka, tema je inspirirana mnogim židovskim motivima i kulturološkim podrijetlom autorice. Uz Tanju Rutu Grgić, nastupio je kolumbijski plesač i koreograf Parsifal Plazas, koji je reflektirao njezine pokrete. 

Koreografkinja, redateljica i dramaturginja plesne predstave Tanja Ruta Grgić navodi kako je njezin rad inspiriran knjigama Brune Schulza i doktorskim radom dr. Edith Stein, a također su prisutne reference na židovskog filozofa Martina Bubera i elementi transcendentalne fenomenologije Edmunda Husserla. Sonata za čelo br. 8 Zoltana Kodalya izvrsno se uklopila, dajući određen etno-prizvuk, osjećaj ne toliko transcendencije, koliko imanencije, postojanja jedni u drugima. Neva Begović izvrsnim sviranjem uživo nastavila je u publici održavati osjećaje koji su već bili probuđeni zbog samog settinga i prostora. Tehnikom suvremenog plesa, autorica je prikazala trodijelnu priču o rođenju, životu i smrti. U prvom dijelu, dvoje plesača gotovo zrcalno preslikavaju međusobne pokrete, u sklopu s filozofijom Martina Bubera, koji je pisao o nužnosti "ogledati se u Drugome". Na voiceoveru se čuje govor o životu i smrti. Sadržaj je nebitan, samo cjelokupna atmosfera je važna: od prvog do zadnjeg trenutka, plesna predstava odiše mirom, spokojem, utjehom, kao da govori gledatelju da će sve biti u redu.

Drugi dio predstave, u kojem su sudjelovali mladi umjetnici Rafael i Hela Grgić, sastojao se od korištenja osvijetljenog platna i igre sjenama. Umjetnici se nisu pak striktno pridržavali svoje zadane pozicije – naći se iza platna – već su rukama i prstima ubadali platno, nastojeći ga probiti, nadići, izaći iz "unutarnjeg" u "vanjski" svijet – što im pak nije uspijevalo.

U trećem dijelu, muška figura leži u položaju nalik na fetalni, okrenut leđima publici, trzajući se u finalnim momentima života. Ženska figura približava se, želi mu se približiti, ali ne uspijeva: oboje umiru prije nego što uspijevaju doći jedno do drugoga. Nakon njihove smrti, pušten je dim koji istovremeno evocira sjećanje na plinske komore i Holokaust, ali i simbolizira odlazak njihove duše. Kraj nije uznemirujuć, već nasuprot, beskonačno umirujuć.

Koreografkinja je naglasila kako je osnovni cilj plesne predstave bio prikazati smrt kao sastavni dio života, nešto umirujuće, a ne uznemirujuće, nešto što ne donosi kraj, već i novi početak, jer je važno završiti jednu priču da bi druga mogla započeti.