U sklopu europskog projekta PRISMA, Židovska općina Osijek tijekom rujna 2026. godine realizirala je program „Priče koje žive: Holokaust“, niz od sedam događaja posvećenih sjećanju na žrtve Holokausta, očuvanju osobnih svjedočanstava i obrazovanju mladih generacija. Kroz promocije slikovnice, filmske projekcije i izložbe, program je otvorio prostor za susret s prošlošću iz različitih perspektiva – od intimnih priča pojedinaca i obitelji do povijesnih događaja koji su obilježili sudbinu milijuna ljudi.
Program je okupio djecu i mlade, nastavnike, kulturne djelatnike i građane te pokazao koliko su osobne priče važne u razumijevanju povijesti. Posebnu vrijednost susretima dali su potomci preživjelih, čije su obiteljske priče i sjećanja omogućili publici da se s poviješću poveže na neposredan i ljudski način.
Bjankina priča – osobno svjedočanstvo koje povezuje generacije
Tri promocije slikovnice „Bjankina priča“ bile su jedan od središnjih dijelova programa „Priče koje žive: Holokaust“. Slikovnica je nastala kao rezultat rada učenika Osnovne škole „Vladimir Nazor“ i Gimnazije A. G. Matoša iz Đakova, zajedno s njihovim nastavnicama Mirom Racić i Ines Jančula. Uz slikovnicu je nastao i film „Bjankina priča“, koji je prikazan na sve tri promocije.
Riječ je o priči o Bjanki Levi Auslender, djevojčici iz Sarajeva koja je tijekom Holokausta s majkom, bakom i sestrom bila zatočena u logoru u Đakovu. Bjanka je jedina preživjela članica svoje uže obitelji. Njezina sestra ubijena je u Auschwitzu, dok su majka i baka umrle u Đakovu, gdje su i pokopane pod svojim imenima.
Posebna vrijednost projekta je u tome što su ga stvarali mladi. Učenici su kroz istraživanje i kreativni rad upoznali životnu priču stvarne osobe i pretvorili je u sadržaj namijenjen svojim vršnjacima i mlađoj publici. Slikovnica i film tako omogućuju da se o Holokaustu govori kroz iskustvo jednog djeteta i njegove obitelji, približavajući složenu povijesnu temu na neposredan i razumljiv način.
Prva promocija održana je u Gradskoj knjižnici i čitaonici Đakovo, gradu u kojem se nalazio logor i u kojem su stradale Bjankine majka i baka. Druga je održana u Osnovnoj školi „Mladost“ u Osijeku, a treća u Medicinskoj školi Osijek. Svaka od njih bila je prilika da učenici i ostali posjetitelji upoznaju Bjankinu životnu priču, pogledaju film i razgovaraju o sudbini djece i obitelji tijekom Holokausta.
Posebnu vrijednost susretima dali su potomci preživjelih, koji su svojim sudjelovanjem i obiteljskim pričama dodatno približili temu publici. Njihova prisutnost podsjetila je da se posljedice povijesnih događaja ne završavaju s njihovim formalnim krajem, nego ostaju dio obiteljskih priča i života sljedećih generacija.
Promocija u Osnovnoj školi „Mladost“ okupila je mnoštvo učenika, nastavnika i građana. U programu su sudjelovali učenici škole, među njima voditelji Klara Musulin i Šimun Kečkeš, članovi školskog zbora te solisti Šimun Kečkeš i Karla Kovalisko. Sudionici su imali priliku pogledati i videoporuku Vere Auslender Ujević, koja je dodatno publici približila obiteljsku priču. Susret je pokazao koliko snažno osobno svjedočanstvo može doprijeti do mladih, osobito kada je povezano s mjestom, obitelji i poviješću koju mogu razumjeti i osjetiti.
Tri promocije tako su spojile istraživački i kreativni rad učenika, osobno svjedočanstvo i razgovor s publikom. U središtu svega ostala je Bjanka – djevojčica čija priča, zahvaljujući radu novih generacija, i danas pronalazi put do drugih.
Film kao prostor za razumijevanje povijesti
Filmski dio programa obuhvatio je dvije projekcije u osječkom kinu Urania: njemački film „Konferencija u Wannseeju“ i film „Kada je Hitler ukrao ružičastog zeca“, snimljen prema autobiografskom romanu Judith Kerr.
Iako se bave istim povijesnim razdobljem, filmovi su publici ponudili dvije različite, ali međusobno povezane perspektive Holokausta. „Konferencija u Wannseeju“ vraća gledatelje u siječanj 1942. godine, kada su se visoki predstavnici nacističkog režima okupili u berlinskoj vili na konferenciji na kojoj su koordinirali provedbu takozvanog „konačnog rješenja židovskog pitanja“. Film rekonstruira sastanak na kojem se birokratskim jezikom raspravljalo o deportacijama i sustavnom uništenju europskih Židova.
Prikazivanje ovog filma bilo je osobito važno za razumijevanje povijesnog konteksta Holokausta. Dok osobne priče približavaju sudbine pojedinaca, „Konferencija u Wannseeju“ ukazuje na razmjere i organiziranost zločina te na odgovornost institucija i ljudi koji su sudjelovali u njegovu planiranju i provođenju. Film je tako otvorio prostor za promišljanje o tome kako se sustavno nasilje može provoditi kroz administrativne strukture, političke odluke i dehumanizaciju čitavih skupina ljudi.
Sasvim drukčiji pogled na to razdoblje donio je film „Kada je Hitler ukrao ružičastog zeca“, priča o djevojčici Anni koja s obitelji mora napustiti Njemačku nakon dolaska nacista na vlast. Iz perspektive djeteta pratimo iskustvo izbjeglištva, gubitak doma, odvajanje od poznatog svijeta i prilagodbu novim okolnostima. Film govori o progonu bez prikazivanja izravnog nasilja, približavajući publici kako politički događaji mijenjaju svakodnevni život djece i njihovih obitelji.
Upravo je spoj ovih dvaju filmova omogućio sagledavanje Holokausta iz različitih kutova: od političkih i administrativnih odluka koje su omogućile genocid do osobnih iskustava ljudi čiji su životi bili nepovratno promijenjeni. Filmovi su potaknuli razmišljanje o tome kako prepoznati opasnosti diskriminacije i isključivanja te koliko je važno razumjeti povijest kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih obrazaca.
Dvije izložbe – povijest zajednice i sudbina pojedinca
Izložbeni dio programa obuhvatio je dvije izložbe koje su se međusobno nadopunjavale: „Židovska populacija u Hrvatskoj prije, za vrijeme i nakon Holokausta“, otvorenu u Arheološkom muzeju, te „Od slave do zaborava: Lea Deutsch – čudo od djeteta i žrtva Holokausta“, predstavljenu u Kulturnom centru Osijek.
Izložba „Židovska populacija u Hrvatskoj prije, za vrijeme i nakon Holokausta“ posjetiteljima je ponudila širi povijesni pregled života židovske zajednice na prostoru Hrvatske. Prikazom razdoblja prije Holokausta, vremena progona i stradanja te poslijeratnog života, izložba je podsjetila na bogatu povijest i doprinos židovske zajednice hrvatskom društvu, ali i na dramatične promjene koje su nastupile tijekom Drugoga svjetskog rata.
Izložbu je predstavila Dubravka Švob Štrac, kći autorice izložbe Melite Švob, koja je i sama preživjela Holokaust. Njezino sudjelovanje dalo je predstavljanju dodatnu osobnu dimenziju: iza povijesnog pregleda i dokumentiranih činjenica stajala je i obiteljska priča koja je izravno povezana s razdobljem o kojem izložba govori.
Razumijevanje Holokausta zahtijeva i poznavanje života koji mu je prethodio. Židovske zajednice nisu bile samo skupine ljudi koje su postale žrtve progona, nego zajednice s vlastitim institucijama, tradicijom, kulturom, obiteljskim životima i svakodnevicom. Izložba je omogućila posjetiteljima da sagledaju taj širi kontekst i razumiju razmjere gubitka koji je Holokaust predstavljao za židovsku populaciju u Hrvatskoj.
Druga izložba, „Od slave do zaborava: Lea Deutsch – čudo od djeteta i žrtva Holokausta“, bila je posvećena djevojčici čiji je izniman glumački talent obilježio zagrebački kazališni život tridesetih godina prošlog stoljeća. Lea Deutsch, poznata kao čudo od djeteta, bila je jedna od najtalentiranijih mladih glumica svoga vremena. Njezina uspješna karijera i život naglo su prekinuti dolaskom ustaškog režima i rasnim zakonima koji su joj, zbog židovskog podrijetla, oduzeli pravo na normalan život i umjetničko djelovanje.
Lea je deportirana u Auschwitz, gdje je ubijena 1943. godine. Njezina sudbina simbolizira ne samo tragediju židovske djece tijekom Holokausta nego i gubitak neostvarenih života, talenata i mogućnosti koje su uništene progonima.
Izložba je posjetiteljima približila Leu kao osobu, umjetnicu i djevojčicu čiji je život imao mnogo više sadržaja od same tragične završnice. Upravo je u tome njezina posebna vrijednost: iza povijesnog podatka o žrtvi nalazi se dijete s talentom, snovima i budućnošću koja joj je oduzeta. Njezina priča poziva nas da se ne zaustavimo na sjećanju na smrt, nego da pamtimo i život koji je postojao prije nje.
Osobne priče kao temelj sjećanja
Sedam događaja programa „Priče koje žive: Holokaust“ povezala je zajednička poruka: sjećanje na Holokaust nije samo čuvanje povijesnih činjenica, nego i očuvanje ljudskih priča, obiteljskih uspomena i iskustava koja se prenose novim generacijama.
Sudjelovanje potomaka preživjelih posebno je naglasilo važnost živog sjećanja. Kada potomci govore o sudbinama svojih obitelji, povijest prestaje biti udaljeno poglavlje u udžbeniku. Ona postaje dio osobnog i obiteljskog nasljeđa, a susret s takvim pričama omogućuje mladima da razumiju kako se posljedice progona i gubitaka prenose kroz generacije.
Program je zato bio usmjeren i na obrazovanje mladih, koji su kroz slikovnicu, film i izložbe imali priliku upoznati različite oblike pripovijedanja o Holokaustu. Svaki od njih pružio je drugačiji pristup: slikovnica je omogućila razgovor o osobnoj i obiteljskoj tragediji, filmovi su povezali povijesni kontekst s ljudskim iskustvom, a izložbe su ponudile širu sliku židovske povijesti i sudbine pojedinaca.
Posebno je važno što se program odvijao u suradnji s obrazovnim i kulturnim ustanovama. Uključivanjem škola, knjižnica, muzeja i kina sjećanje na Holokaust postaje dio šireg društvenog prostora, dostupno različitim generacijama i publici koja možda nema priliku susresti se s ovim temama izvan obrazovnog sustava.
Sjećanje koje obvezuje
Program „Priče koje žive: Holokaust“ pokazao je da se o Holokaustu može i treba govoriti na različite načine, ali da je u središtu svakog pristupa čovjek. Povijesni dokumenti i činjenice nužni su za razumijevanje događaja, no osobne priče daju im ljudsku dimenziju. One nas podsjećaju na živote koji su postojali prije progona, na obitelji koje su razdvojene i uništene te na odgovornost da se sjećanje sačuva i prenosi dalje.
Kroz sedam događaja, Židovska općina Osijek povezala je lokalnu povijest, obiteljska svjedočanstva, umjetnost, film i obrazovanje. Time je pridonijela očuvanju sjećanja na žrtve Holokausta, ali i otvorila prostor za razgovor o diskriminaciji, isključivanju, odgovornosti i važnosti ljudskog dostojanstva.
Projekt PRISMA omogućio je da se ove priče približe široj publici i da se kroz kulturne i obrazovne sadržaje nastavi graditi kultura sjećanja. Jer svaka ispričana i sačuvana priča čuva trag jednog života, a svaka nova generacija koja je čuje preuzima odgovornost da taj trag ne nestane.
