pred vama je novi broj Menore. Konačno, rekla bih! Iskreno, bilo mi je teško, u cijeloj ovoj „pandemijskoj“ situaciji, pokrenuti se i započeti sve što treba da bi nova Menora ugledala svjetlo dana. No, koliko god mi je bilo teško prihvatiti se posla, toliko me i kopkalo – kao kada imate zadatak koji niste obavili, a trebali ste. Ipak sam na kraju, bez obzira na manjak aktivnosti u našoj općini zadnjih mjeseci, prikupila dovoljno materijala te se nadam da ćete i u ovom broju naći ponešto za sebe.
Ovo je bilo zaista čudno razdoblje: neuspjela skupština, korona, odlazak tajnika u mirovinu pa period bez tajnika, onda konačno izborna skupština, ali pod maskama, promjena rukovodstva općine, komemoracije na kakve nismo navikli... Puno je toga bilo drugačije i neobično, a pitanje je i što nam donosi period koji je pred nama. Hoćemo li moći (i smjeti) obilježiti Europski dan židovske kulture i naše velike praznike Roš Hašana, Jom Kipur i Sukot? Hoće li započeti nova školska godina za Nedjeljnu školu (ili ću opet smišljati načine kako da radimo online)? Hoćemo li uopće ovu Menoru moći podijeliti članovima ili ću ju slati mailom? Puno pitanja, a odgovori nisu poznati. Barem ne za sada. No, nekako će već biti. Neki od nas pamte i puno gore dane.
Zahvaljujem se svima koji su svojim pisanjem i sugestijama sudjelovali u realizaciji ovog broja. Molim vas da se ne ustručavate pisati i poslati mi što god mislite da bi bilo zanimljivo. Menora je naš časopis i samo ga zajedno možemo poboljšati.